Dragi prijatelji, večeras ćemo razgovarati o slučaju koji se dogodio 2006. godine u gradu Kalinovica, blizu Samobora, u Republici Hrvatskoj. Nalazi se samo oko 30 km udaljen od centra Zagreba. Ovo je događaj koji je potresao javnost cijele Hrvatske i, Bože, regije. I ovaj događaj je dugo bio zabilježen i ne smije se zaboraviti. U stvari, sve je počelo kada je, na Badnju večer, 24. prosinca 2006., sedamnaestogodišnji Adrian Antunović utrčao u sobu svojeg susjeda i rekao mu: “Susjede, molim te, nazovi 911 i policiju. Dogodio se stravičan pokolj u mojoj obitelji.” Naravno, susjed je odmah pozvao policiju i rekao im da se nešto strašno dogodilo u kući Antunovića. A tko su Antunovići? Antunovići su porijeklom iz zapadne Bosne, točnije iz okolice grada Jajca. Njihov domaćin i glava obitelji je Dragan Antunović, 46 godina. On ima suprugu Anđu Antunović, koja je stara 43 godine. I imaju troje djece. Najstarija Michelle tada je imala 21 godinu, srednji je bio Adrian. Adrian je rođen u Jajcu 1989. godine. A najmlađi Marin imao je 12 godina. Naravno, nakon ratnih događaja na prostoru bivše Jugoslavije, obitelj Antunović se preselila u okolicu Samobora, točnije u grad Kalinovica. I počeli su tamo živjeti. Budući da se rat nije tako brzo smirio, obitelj Antunović ostala je živjeti u Berlinu gotovo 13 godina. Tamo je mladi Adrian počeo trenirati za poznati klub koji je iznjedrio velike talente u nogometu. I smatran je obećavajućim dječakom. Obitelj Antunović posebno se ponosila njime, a posebno je ponosan bio otac Dragan. Taj berlinski klub zove se FC Union Berlin. Mnogi poznati njemački nogometni talenti, odnosno iz Bundeslige, rođeni su u tom klubu. I naravno, ne samo Antunovići, već i cijela regija bila je ponosna na malog Adriana, smatranog jednim od najvećih talenata tog vremena. Naravno, svi su zajedno išli, Dragan i njegova supruga Anđa, kao i djeca. Najmlađi Marin, koji je tada imao 12 godina, rođen je u Berlinu. U to vrijeme, obitelj Antunović je živjela između Njemačke i Hrvatske. I sredinom 2006. godine, Dragan Antunović je stigao u Kalinovicu sa svojom obitelji. Odlučili su dugo ostati tamo. A njihov sin Adrian, koji igra za Union Berlin, ostaje u Berlinu. A njihova starija kći, koja je imala 21 godinu, također je tamo živjela i radila s bratom. Dragan sam nije planirao dugo ostati. On je želio obaviti neke stvari u kući, neke papire koje su svi trebali. I da se svi zajedno vrate u Berlin. Jer su se nadali da će u Berlinu pronaći bolji posao zahvaljujući FC Union Berlin, što će sigurno biti slučaj. Jer je Adrian tada bio smatran najvećim talentom tog kluba. I baš u tom trenutku, početkom prosinca 2006., primio je poziv iz juniorske nacionalne selekcije Hrvatske da počne pripremati juniorsku nacionalnu ekipu početkom siječnja, točnije 3. siječnja. I naravno, otac Dragan na to je bio vrlo ponosan. Nisu mogli dočekati trenutak kada će njihov Adrian otići na pripreme za hrvatsku juniorsku reprezentaciju. I bio je presretan. Odlučili su organizirati veliko slavlje kako bi dočekali 2007. godinu jer su od te godine puno očekivali. I željeli su okupiti što više članova svoje Antunović obitelji za novogodišnju večer. I veselo je proslaviti s njima i obavijestiti ih da će njihov sin otići za tri dana na pripreme sa hrvatskom juniorskom reprezentacijom. I naravno, njegova supruga Anđa podržavala ga je u tome. Bila je sretna. Ali u to vrijeme, Zagorka Jurić, Anđina sestra, koja je imala 41 godinu, također je živjela u njihovoj kući. Zagorka Jurić udala se za gospodina Jurića i imala dvije kćeri, starija Ivana, koja ima 21 godinu, koja živi i radi u Dalmaciji, i mlađa Andrea, koja ima 10 godina. U proljeće 2006. godine, nažalost, Zagorka je postala udovica. Njen suprug, gospodin Jurić, je preminuo. I općenito u selu, kada mlada žena postane udovica, postaje predmet interesa tih neudanih muškaraca, tj. Lola i Bekri, koji nisu oženjeni. I naravno, neki oženjeni ljudi. Nažalost, Zagorka je izabrala Nenada Popovića, Nene, kao emotivnog partnera. Zaljubljivao se dolaskom i pomažući joj u nekim muškim poslovima, poput sječenja i cijepanja drva, popravljanja nečega u kući. I budući da joj očito nedostaje muška ruka za obavljanje kućanskih poslova, prihvatila je njegovo udvaranje. I taj ljetni 2006. započinje njihov emotivni odnos. Nenad Popović, poznat i kao Neno, tada 35 godina, bivši je veteran hrvatskog rata. Čak je bio ranjen tijekom rata. Navodno je dobio potres mozga od udara granate. Također je izgubio sluh na lijevom uhu. Inače, prije rata, Neno je radio za svog rođaka. A nakon rata nije ništa radio. Dobivao je određenu socijalnu pomoć. I imao je neki prihod koji su dobivali hrvatski veterani. Neno je ušao u vezu sa Zagorkom s puno emocija, kao da nikad prije nije imao djevojku. Zaljubio se u Zagorku kao pravi tinejdžer. I tako se ponašao. Na početku je bio ljubazan prema Andrei. Ona je to primijetila. Jer na početku je puno patila za svojim ocem. A onda je smatrala da je taj mladić zapravo “dobri duh” jer je tako djelovao prema njoj. Jer na početku je bio ljubazan prema njoj, jer je živio u susjedstvu. Sada je počeo kupovati čokolade, razgovarati s njom kao što bi to radila u školi, itd. Međutim, njegovo se ponašanje odjednom promijenilo tog ljeta, vjerojatno zbog pretjerane ljubomore koju je osjećao otkako je bio u vezi s Zagorkom. Počeo je maltretirati tu ženu, vjerojatno jer je čuo razne priče na seljačkim zabavama kako mnogi potencijalni “udvarači udovica” imaju na oku Zagorku. Morao je postati vrlo ljubomoran. I vjerovao je svakoj seljačkoj priči. Zagorki to stvarno smetalo. Nije čak ni birao mjesto ili vrijeme kada će napraviti scenu ili incident iz ljubomore. Nije ga uopće zanimalo što je majka, što ima dvoje djece i što je možda udovica hrvatskog branitelja. I nije shvaćao svoje obveze. Vjerovao je da se treba posvetiti samo njemu. I sada, ako postoji proslava nekog vjerskog blagdana u dvorištu crkve i Zagorka je tamo sa društvom, malo opuštenija, razgovarajući, smijući se ili… Jednostavno se ponašajući sretno kao što bi osoba trebala biti na prazniku. Nakon svega, i njezina najmlađa kći Andrea bila je članica kulturno-umjetničkog društva. I često je nastupala za vrijeme tih proslava. I Zagorka, kao i sve ostale majke čija su djeca igrala u folklornim skupinama, gledala je svoje dijete i ostalu djecu. I ponašala se kao svaka druga majka. I onda komentiraju kako je mala djevojčica počešljana, kako ima lijepe pletenice, kako joj je majka kupila nove lakirane cipele, kako je sve kako treba. I svi su bili sretni i uzbuđeni. I tada, Neno iznenada ulazi s bijesom jer je vidio svog emotivnog partnera kako se smije s drugim ženama. I odmah postaje paranoičan misleći da razgovaraju o ljubavnoj priči, da jedno drugome udvaraju, da su ljubavnici, prijatelji. I onda trči, uhvati je za kosu i povuče sa strane. A svi su bili šokirani. I on ju je izvrijeđao pred svima. Vrijeđao je psovke. I na jednoj proslavi kruha, kako se popularno naziva slavlje. Dok je trajala predstava, zamislite, on izvadi nož i stavi ga na Zagorkin vrat. Naravno, netko je pozvao policiju. Neno je također dobio prijavu, kaznenu prijavu na policiji zbog tog nasilničkog ponašanja. Zagorka je bila prestrašena i užasnuta do kraja dana zbog njegovog ponašanja. Pokušala je smiriti situaciju. Protiv njega nije podignuta nikakva kaznena prijava. Čak nije željela pridružiti se tužbi protiv njega. Ali policija je automatski podnijela izvješće jer je narušio javni red i mir. I na kraju je napao Zagorku nožem. A Andrea je sve to promatrala. I kao što je kasnije rekla svojim prijateljima, od tog trenutka je zamrzla strica Nena. Zamrzla ga je toliko da više nije htjela primati čokolade od njega. Suosjećala je s njim, kako je sama rekla. Hranila ga je jer je imala dojam da je bio ljubazan prema njenoj majci, Zagorki. I bila je sretna kada bi joj kupio “slatko srce” ili čokoladu. Međutim, nakon tog incidenta, kada je vidjela da Neno stavlja nož na Zagorkin vrat. I kada je Andrea vidjela suze na majčinom licu, nije mogla izbaciti tu scenu iz glave. I zamrzila je tog čovjeka. I rekla je majci: “Mama, moraš ostaviti tog čovjeka, jer sigurno će te ubiti.” Naravno, mala Andrea nije znala da je mjesec dana kasnije Neno čekao Zagorku dok se vraćala iz trgovine i pozvao je u svoj automobil. Odvezao ju je izvan sela do neke šume i vezao je za volan. A onda je tukao dok nije izgubila svijest kako bi priznala da ima ljubavnika. Naravno, nesretna žena, što bi mogla priznati kad nema ljubavnika. I sada, ne razumijem zašto Zagorka odmah nije otišla u hitnu pomoć i prijavila da ju je njen emotivni partner Nenad Popović, također poznat kao Neno, pretukao? I tada bi, normalno, hitne službe automatski pozvale policiju. I trebali bi ga uhititi, a vjerojatno bi pretražili i njegovu kuću. Međutim, pretpostavljam da ju je Neno zaprijetio da će ubiti njene kćeri, ne samo malu Andreu već i stariju Ivanu. Rekao joj je na isti način: “Znam dobro gdje živi na obali i pronaći ću je. I platit ćeš kaznu za to.” Možete samo zamisliti kako se Zagorka osjećala u tom trenutku i što je mislila. Naravno, sjećanja na rat nisu joj napustila glavu. Znala je da je on sudjelovao u ratu. I znala je vrlo dobro da posjeduje cijeli arsenal oružja. A sam Neno, kako bi je uplašio, ispričao je strašne priče o tome što je navodno radio “Rambo stilom” tijekom rata. Jesu li te priče bile istinite ili ne, samo Neno zna. Zagorka je vjerovala njegovim pričama. I bila je prestrašena. Čak je to rekla svojoj sestri Anji, koja se naravno povjerila svom suprugu Draganu kao domaćinu i normalnom suprugu. I rekao je: “Idi, još nema hrabrosti da nešto poduzme. Odmah nakon Nove godine, najkasnije do Uskrsa, svi ćemo ići u Berlin. Do tada ćemo ga izbjegavati.” “Svaki put kad ga susretnem, reći ću mu da neću izmisliti priču da sam ljut na nešto i želim nešto s njim raspraviti. Zagorka, nemoj mu davati više razloga.” Kad je Dragan napustio sobu, sestra Anđa nastavila je priču na ženski način. Rekla je: “Zagorka, još si mlada i dobro odgojena žena. Ti si lijepa. Kada odemo u Berlin i kada pronađemo nova i dobra radna mjesta zahvaljujući nogometnom klubu Union, kao što su nam obećali, budi sigurna da ćemo tebe i djecu povesti s nama. I bit ćeš sretna tamo. Jer jako dobro znamo da ima mnogo naših ljudi koji su samci. Dobro stoje jer marljivo rade. I bit će presretni što će se oženiti ženom iz svoje zemlje, a ti im izgledaš lijepa i plava. I ti si prava domaćica, znaš sve raditi. To je najvažnije za njih. Jer kada imaju ženu iz svoje regije, osjećaju se bliže svojoj obitelji.” Naravno, nakon takvih priča sestre, Zagorka je dobila novu snagu i volju za životom. Vjerovala je da će dan odlaska u Berlin uskoro doći. I bila je oduševljena kada je saznala da mladi Adrian dolazi za Božić, ne da bi proveo praznike u svom rodnom kraju i s roditeljima, već na poziv hrvatske nogometne reprezentacije. I osjećala je određenu sigurnost i sigurnost u tom dolasku. I kada je mladi Adrian stigao kod Zagorka 24. prosinca oko 13 sati, bilo joj je srce veliko poput Afrike. Bila je presretna. Plakala je od sreće. Poljubila je svog bratića i rekla mu: “Adriane, ti si tako lijep i visok. Adrian, ti si pravi Bosanac.” I naravno, prije dolaska Adriana njegova majka Anđa i teta Zagorka poduzele su sve mjere kako bi pripremile pravi božićni stol, kako za Badnjak tako i za Božić. Sve su dobro pripremili. Dragan, kao pravi domaćin, pripremio je dobru i pravu božićnu pečenicu, što znači pečenku. A žene su pripremile 20 vrsta božićnih kolača. I kada su sestre završile sve pripreme za sutrašnju hranu, počelo je oblačenje svih članova kuće za odlazak u crkvu, kao što je običaj oko božićnih blagdana, kako bi dočekali Božić tamo. I kad su se obukli, naravno, počela je proslava u crkvi. I svi su bili sretni i uzbuđeni. Adrian je pronašao mjesto za sebe i svog brata Marina. A Zagorka, Anđina sestra, bila je zadužena za postavljanje stola s božićnim keksima i grickalicama. I smijala se sama sebi, pa pričam o Marinu, koji je tada imao 12 godina, i njegovoj teta Andri. U tom trenutku odjekne jedan pucanj. I na početku nisu shvatili što se zapravo događa. Prozor se razbije, a domaćin Dragan pada stenjući. I u tom trenutku, dok su svi još uvijek zbunjeni gledali Dragana na podu, krvavog i ranjenog, koji sam ne zna što mu se dogodilo, Neno se pojavljuje na vratima kuće oboružan do zuba. Izgledao je poput Ramba. Držao je automatsku pušku u rukama i oko struka je nosio vojnički remen. A ondje je bio vojnički signalni pištolj spremljen kao futrola koju je Neno prilagodio za pucanje lovačkih metaka. Imao je i dvije takozvane kašikare, žlice granate. Kada je ušao, dok su ga svi zbunjeno gledali, odmah puca na svoju emotivnu partnericu. Pucao joj je nekoliko puta. Pogodio ju je u prsa i vrat. I pala je na pod. I tada, dok Neno i dalje drži cijev uperenu prema svom bivšem emotivnom partneru, Anja iznenađeno otvara vrata ostave i uplašeno gura svog sina Adriana unutra i zatvori vrata. On se okreće i viče: “Gdje je Marin?” tražeći najmlađeg Marina. Naravno, nastaje vika i krikovi u sobi. I njegov pogled susreće se s ubojicom. Gleda Nena ravno u oči i kaže mu: “Molim te, nemoj nas ubiti.” Međutim, njene molbe nisu uopće doprle do uma ovog ludaka. Ne znam jesu li to posljedice rata uzrokovane tim potresom? Ili jednostavno nije ništa čuo zbog adrenalina i želje za ubijanjem? On jednostavno okreće cijev prema nesretnoj Anji i puca joj nekoliko puta. Pala je mrtva na licu mjesta. I njen je glava pala na ulaz u tu ostavu, točnije kako se tamo naziva ostava. Vrata ostave otvorio je mladi Adrian. Izašao je, odmah kleknuo pored svoje mrtve majke, podigao joj glavu i tada je ispustila svoj zadnji dah. To je bio prizor iz filma koji, mogu slobodno reći, rijetko se vidi na filmskom platnu. A sada, u tom trenutku, Adrian držeći svoju mrtvu majku u naručju podiže glavu i pogleda ravno u oči ubojici. Gleda Nena ravno u oči. I sada, u tom trenutku, Neno oklijeva hoće li puca na Adriana ili ne. I dok razmišlja treba li podići pušku i ubiti mladića, čuje glasove i shvaća da je Dragan još uvijek živ i da, iako teško ranjen, pokušava nekako ustati i zaštiti svoju obitelj. Neno odlazi, prilazi njemu i puca mu nekoliko puta u glavu i leđa. Ubija nesretnog domaćina Dragana Antunovića. A kad je ubio nesretnog Dragana, vraća se, prolazi pored mrtve Anje i mlađeg Marina, prilazi tijelu svog pokojnog emotivnog partnera Zagorke i glasno viče: “Volis me sad? Sada? I čuješ me?” Tada, dok je vikao, nije primijetio da je desetogodišnja Andrea, kći Zagorkine, upravo izašla iz kuće trčeći. Malo zaplakana i zbunjena, uplašena Andrea trči u susjednu kuću i jednostavno ponavlja: “Mama je mrtva. Mama je mrtva. Moj susjed Neno je ubio.” Susjed je već čuo pucnjeve. Podiže telefon i poziva policiju. A u međuvremenu, lud Neno otvara vrata WC-a nogom, ulazi unutra i puca jedan rafal u plinski bojler. Vjerojatno je mislio da će sada sve eksplodirati. Pretpostavljam da je planirao tako završiti svoj život. Srećom, nije bilo eksplozije. A onda taj ludak izvadi žličastu granatu iz pojasa, izvadi osigurač i stavi je ispod bojlera. Izlazi iz WC-a i čuje se stravična detonacija. Bomba je eksplodirala, ali ni ta eksplozija nije uništila bojler. Jer Neno, iako je bio veterani rat, očito nije znao da su takve bombe usmjerenog djelovanja. Upravo ta bomba M57, nazvana kashikara, nije ofenzivna, već obrambena bomba s tražilicom. Snaga njene eksplozije vjerojatno se preusmjerila prema tlu i bojler na sreću nije bio oštećen od detonacije. A onda razočarani Neno, budući da ovaj put nije bilo eksplozije koja bi uništila cijelu kuću, skida drugu bombu s pojasa, izvlači osigurač i baca je u dnevnu sobu gdje su bili još mladi Adrian i mali Marin. Srećom, ta bomba nije eksplodirala. A onda razočarani Neno izvlači signalni pištolj iz pojasa i izvršava samoubojstvo pred prestrašenom i uplašenom djecom. On pada. Ali u tom trenutku djeca su bila uplašena, kao što je sam Marin kasnije rekao, nije mogao vjerovati je li zaista mrtav ili se samo pretvarao? Jedno dijete za drugim. Ono što se dogodilo tog dana, svi su možda mislili da se sada napravio zamku kako bi ustali i ponovno ih počeo pucati. Međutim, brzo su se čuli zvukovi sirena policije i hitne pomoći. Policija je stigla, provedena je istraga. Utvrđeno je da se u kući dogodio pokolj u kojem su ubijene tri osobe, zapravo dvije žene i jedan muškarac. I da je ubojica izvršio samoubojstvo kao četvrta žrtva. Djeca su ostala netaknuta, osim što su naravno bila u šoku, prestravljena i naravno tužna zbog smrti svojih najbližih. Pronađen je Adrian koji je držao glavu svoje mrtve majke na koljenima. Policija je provela istragu. Javnost je bila zgrožena i šokirana onim što se dogodilo Badnjakom oko 18 sati u selu Kalinovica. I o tome se dugo pričalo. I naravno, ovaj slučaj nikada ne smije biti zaboravljen. Žrtve Antunović i Zagorka Jurić pokopane su nekoliko dana kasnije u Markovom polju. Bile su to tužne sahrane. Cijela obitelj je došla. Istoga dana su pokopani Antunovići, bračni par Dragan i Anđa. A sprovod Zagorke Jurić, odnosno križ ustaški, održan je odmah. Antunovići su pokopani u obiteljskoj grobnici. A Zagorka Jurić pokopana je odmah do njih. Gotovo cijela regija došla je ispratiti ih u drugi svijet. Svi su plakali. I ova su sprovodi bili jako, jako tužni jer su pokopana tri mlada koja su vrlo monstruozno ubijena na najljepšem kršćanskom blagdanu. Osim toga, svi su promatrali kako mali i mladi djeca pozdravljaju svoje roditelje. Antunovići su ostavili iza sebe troje djece: svoju kćer Michelle, koja je došla iz Berlina za sprovod čim je čula za taj stravičan događaj, mladog Adriana, sedamnaestogodišnjeg i obećavajućeg nogometaša, te Marina, koji je tada imao 12 godina. Marin je plakao držeći ruku svog brata koji je također držao svoju tetku Andreu u naručju. Pokraj njih bila je i sestra Ivana, koja je imala 21 godinu i došla je iz Dalmacije kako bi oprostila svoje najbliže. Bila je to strašna scena. I svi su divili mladom Adrianu, koji je tješio i ljubio sve. I rekao je da moraju biti hrabri jer život je još uvijek ispred njih. I govorio je da će ih sve odvesti u Berlin kad se navikne na klub u kojem igra. I poljubio je tetkinu sestru jer je zapravo tog dana došao i zaposlenik Centra za socijalni rad. I obitelj je izjavila da žele brinuti se za malu Andreu i da ne želi ići u hraniteljsku obitelj, a kamoli u dom za napuštenu djecu. Na taj način, na neki način, to dijete osjećalo je da pripada zajednici koja se zove obitelj, zapravo obitelji koja je ostala i trebala ostati najveće utočište Balkana. Ovaj događaj, kao što sam rekao, potresao je cijelu regiju. Ne samo zato što se dogodio na Božić. Ne smije se zaboraviti jer je smrt došla iz neposrednog i najbližeg susjedstva. I trebalo bi biti lekcija za sve žene: kada završite emotivnu vezu, bilo da je to zbog razvoda ili Bože sačuvaj zbog smrti svog supruga, pričekajte barem dvije godine prije nego što se upustite u ozbiljnu emotivnu vezu. Ne bi se trebali bacati u nepoznato. Radije, dragi moji, Zagorka je imala 41 godinu. Morala je odmah procijeniti je li taj čovjek Nenad Popović stvarno prilika za nju ili ne? On je iz njenog susjedstva. Trebala ga je dobro poznavati. I ulaskom u tu vezu trebala je pažljivo razmisliti što dobiva i što gubi? Hoće li biti zaštićena ili, Bože sačuvaj, ugrožena rukom tog čovjeka? Jer prije svega, muškarac ne bi trebao samo hraniti, već i štititi svoju obitelj. A ona se ponašala kao lavica bez zaštite u Africi. I da je već gledala Survival, trebala je znati da lav iz neprijateljske čopora obično napada i ubija lavice svog suparnika. I Neno se ponašao upravo tako. U jednom trenutku je bio dobra osoba, a onda je odabrao Božić za počinjenje tog zločina. A zašto je odabrao Božić? Znao je da su svi tog dana u 18 sati bili prisutni u toj kući. I okrivio je cijelu obitelj Antunović što utječu na Zagorku da ga ostavi, jer očito nije za nju. I osobito je mrzio Adriana. Jer ako uspije u nogometu, a pogotovo ako je mladi talentirani nogometaš od kojeg se puno očekuje, bio je uvjeren, prema seljačkim vijestima, da će Adrian odvesti ne samo svoju obitelj nego i tetku s njegovom djecom u Berlin. I odlučio se osvetiti svima. Neno sebe smatra velikim vjernikom i velikim domoljubom. Međutim, činjenica da je počinio takvu monstruoznost na jednom od najsvetijih kršćans