Dragi prijatelji, večeras ćemo diskutirati o slučaju koji se dogodio 2006. godine u gradu Kalinovica, blizu Samobora, u Republici Hrvatskoj. Nalazi se samo oko 30 km udaljeno od centra Zagreba. Ovo je događaj koji je potresao javnost cijele Hrvatske i, Bože dragi, regije. I ovaj događaj je dugo zapisan i ne smije se zaboraviti. U stvari, sve je počelo kada je, na Badnjak, 24. prosinca 2006. godine, sedamnaestogodišnji Adrian Antunović uletio u sobu svog susjeda i rekao mu: “Susjede, molim te, nazovi 911 i policiju. U mojoj obitelji se dogodio stravičan pokolj.” Naravno, susjed je odmah pozvao policiju i rekao im da se nešto strašno dogodilo u kući Antunovića. A tko su Antunovići? Antunovići su porijeklom iz Zapadne Bosne, točnije iz okolice grada Jajca. Njihov domaćin i glava obitelji je Dragan Antunović, 46 godina. Ima suprugu Anđu Antunović, koja ima 43 godine. I oboje imaju troje djece. Najstarija Michelle tada je imala 21 godinu, srednji Adrian. Adrian je rođen u Jajcu 1989. godine. I najmlađi Marin ima 12 godina. Naravno, nakon ratnih događanja na području bivše Jugoslavije, obitelj Antunović se preselila u okolicu Samobora, točnije u grad Kalinovicu. I počinju tamo živjeti. Budući da se rat nije smirio tako brzo, obitelj Antunović je ostala i živjela u Berlinu gotovo 13 godina. Tamo je mladi Adrian počeo trenirati za poznati klub koji je iznjedrio velike nogometne talente. I bio je smatran obećavajućim dječakom. Obitelj Antunović je bila osobito ponosna na njega, a posebno otac Dragan. Trenirao je u berlinškom klubu FC Union Berlin. U tom klubu su se rodili mnogi poznati njemački nogometni talenti, odnosno igrači Bundeslige. I naravno, ne samo Antunovići, već i cijela regija bila je ponosna na malog Adriana, smatrajući ga jednim od najvećih nogometnih talenata tog vremena. Naravno, svi su zajedno išli, Dragan i njegova supruga Anđa, kao i djeca. Najmlađi Marin, koji je imao 12 godina, rođen je u Berlinu. U to vrijeme, obitelj Antunović je živjela između Njemačke i Hrvatske. A sredinom 2006. godine, Dragan Antunović stigao je u Kalinovicu sa svojom obitelji. Odlučili su dugo ostati. A njihov sin Adrian, koji igra za Union Berlin, ostaje u Berlinu. I njihova najstarija kći, u dobi od 21 godine, ostaje tamo. Ona je tamo radila i živjela zajedno sa svojim bratom. Dragan sam nije planirao dugo ostati. Želio je obaviti neke stvari oko kuće, neki papiri kojima su svi trebali. I da se svi zajedno vrate u Berlin. Jer su se nadali da će naći bolji posao u Berlinu zahvaljujući Union Berlinu, što bi svakako bio slučaj. Jer je Adrian u to vrijeme bio smatran najvećim talentom tog kluba. I baš u tom trenutku, početkom prosinca 2006. godine, primio je poziv juniorske nacionalne vrste Hrvatske da se pripremi za juniorsku reprezentaciju početkom siječnja, točnije 3. siječnja. I naravno, otac Dragan je bio vrlo ponosan na to. Jedva je čekao trenutak kada će njegov Adrian otići na pripreme za hrvatsku juniorsku reprezentaciju. I bio je oduševljen. Odlučio je organizirati veliko slavlje dočeka Nove godine jer je očekivao puno od te nadolazeće 2007. godine. I želio je okupiti veliki broj članova svoje Antunović obitelji za doček Nove godine. I veselo ga proslaviti s njima i obavijestiti ih da će im sin za tri dana otići na pripreme s hrvatskom nogometnom reprezentacijom. I naravno, supruga Anđa ga je podržala u tome. Bila je sretna. Ali u to vrijeme, u njihovoj kući je također živjela Zagorka Jurić, Anđina sestra, koja je imala 41 godinu. Zagorka Jurić se udala za gospodina Jurića i imala je dvije kćeri, najstariju Ivanu, u dobi od 21 godine, koja živi i radi u Dalmaciji, i mlađu Andreu, u dobi od 10 godina. Nažalost, u proljeće 2006. godine, Zagorka je postala udovica. Njen suprug, gospodin Jurić, preminuo je. I općenito u selu, kada žena postane udovica, postaje predmet interesa nekih slobodnih muškaraca, tj. Lola i Bekri, koji nisu oženjeni. I naravno još neki oženjeni ljudi. Nažalost, Zagorka je izabrala Nenada Popovića, Nena, kao emotivnog partnera. On joj je udvarao dolaskom i pomažući joj u nekim muškim poslovima, poput sječenja i cijepanja drva, popravci nečega u kući. I kako joj je očito nedostajala muška ruka za brigu o kućanstvu, prihvatila je njegovo udvaranje. I to ljeto 2006. godine započinje njihova emocionalna veza. Nenad Popović, poznat i kao Neno, tada je imao 35 godina i bivši je veteran hrvatskog rata. Čak je bio ranjen za vrijeme rata. Navodno je dobio potres mozga od eksplozije granate. Također je izgubio sluh na lijevom uhu. Inače, prije rata, Neno je radio za svog rođaka. A nakon rata nije radio ništa. Dobivao je neku socijalnu pomoć. I imao je neki prihod koji su dobivali hrvatski branitelji. Neno je ušao u vezu s Zagorkom s puno emocija, kao da nikada prije nije imao djevojku. Zaljubio se u Zagorku poput pravog tinejdžera. I tako se ponašao. Na početku je bio ljubazan prema Andrei. Ona je to primijetila. Jer na početku je jako patila zbog svog oca. A onda je zaključila da je taj mladić zapravo “dobro srce” jer ga je tako procijenila kao dijete. U stvari, nije mogla drugačije suditi jer joj je bio ljubazan prije toga, jer je živio u susjedstvu. Sada joj je počeo kupovati čokolade, razgovarati s njom kao što bi trebala u školi, itd. Međutim, njegovo se ponašanje odjednom promijenilo tog ljeta, vjerojatno zbog prevelike ljubomore koju je osjećao otkad je bio u vezi s Zagorkom. Počeo ju je zlostavljati, vjerojatno jer je čuo razne priče na tim seljačkim zabavama kako mnogi potencijalni “udovci” ciljaju Zagorku. Morao je biti vrlo ljubomoran. I vjerovao je svakoj seljačkoj priči. Zagorci su mu pravili velike probleme. Uopće ga nije zanimalo je li majka, ima li dvoje djece i je li možda udovica hrvatskog branitelja. I nije shvaćao svoje obaveze. Vjerovao je da se ona treba posvetiti samo njemu. I sada, ako postoji slavlje nekog religijskog blagdana u crkvenom dvorištu i Zagorka je tamo s društvom, malo opuštenija, razgovarajući, smijući se ili… Jednostavno se ponašajući veselo kao što bi se osoba trebala ponašati na praznicima. Nakon svega, njena najmlađa kći Andrea također je bila članica Kulturno-umjetničkog društva. I često je nastupala na tim proslavama. I Zagorka, kao i sve ostale majke čija djeca igraju u folklornim grupama, promatrala je svoje dijete i ostalu djecu. I ponašala se kao svaka druga majka. A onda komentiraju kako je mala curica sređena, kako ima lijepe punđe, kako joj je majka kupila nove lakirane cipelice, kako je sve kako treba. I svi su bili sretni i uzbuđeni. I tada, Neno iznenada ulazi u sobu ljut jer je vidio svoju emotivnu partnericu kako se smije s drugim ženama. I odmah je postao paranoičan da razgovaraju o nekoj ljubavnoj priči, da si nude ljubavnika ili prijatelja. I onda je pojurio, uhvatio je za kosu i povukao je sa strane. I svi su bili šokirani. I pred svima je vrijeđao. Vrijeđao me pogrdnim imenima. I na jednoj proslavi Kruha, kako kažu u tom kraju, to je zapravo naziv proslave. Dok se izvodila predstava, zamislite da izvadi nož i stavi ga na grlo Zagorki. Naravno, netko je pozvao policiju. Neno je također dobio prijavu, kaznenu prijavu zbog tog nasilnog ponašanja. Zagorka je bila prestrašena i prestravljena do kraja dana zbog njegovog ponašanja. Pokušala je smiriti situaciju. Protiv njega nije podignuta nikakva optužba. Čak nije htjela pridružiti se tužbi protiv njega. No, policija je automatski napravila zapisnik jer je prekršio mir i javni red. Na kraju je napao Zagorku nožem. I Andrea je sve to gledala. I kao što je kasnije rekla svojim prijateljima, od tog trenutka je smrzla strica Nenu. Smrzla ga je tako jako da više nije htjela prihvatiti čokoladu od njega. Simpatizirala je s njim, kako je sama rekla. Kuhala mu je jer je imala dojam da je bio ljubazan prema njenoj majci, Zagorki. I bila je sretna kada joj je kupovao “slatka srca” ili čokoladu. Međutim, nakon tog incidenta, kada je vidjela da Neno stavlja nož na grlo Zagorki. I kada je Andrea vidjela suze na licu svoje majke, nije mogla izbiti tu scenu iz glave. I zamrzila je tog čovjeka. I rekla je svojoj majci: “Mama, moraš ostaviti tog čovjeka jer će sigurno na kraju ubiti tebe.” Naravno, mala Andrea nije znala da je mjesec dana kasnije Neno čekao Zagorku dok se vraćala iz dućana i pozvao je u svoj automobil. Odvezao ju je izvan sela do neke šume i privezao je za volan. A onda ju je prebio dok nije izgubila svijest kako bi priznala da ima ljubavnika. Naravno, nesretna žena, što bi trebala priznati kad nema ljubavnika. I sada, ne razumijem zašto Zagorka odmah nije otišla u hitnu pomoć i prijavila da ju je njen emotivni partner Nenad Popović, također poznat kao Neno, pretukao? I onda bi, normalno, hitne službe automatski pozvale policiju. I trebali bi ga uhititi, vjerojatno bi pretražili i njegovu kuću. Međutim, pretpostavljam da je Neno zaprijetio da će ubiti njene kćeri, ne samo malu Andreu već i stariju Ivanu. Rekao joj je na isti način: “Znam vrlo dobro gdje ona živi na obali i pronaći ću je. I platit ćeš danak za to.” Možete samo zamisliti kako se Zagorka osjećala u tom trenutku i što je mislila. Naravno, sjećanja na rat nisu joj napustila um. Znala je da je on sudjelovao u ratu. I jako dobro je znala da ima cijeli arsenal oružja. A sam Neno, da bi je uplašio, pričao je strašne priče da je tijekom rata činio stvari “po Rambo stilu”. Bilo da je to istina ili ne, samo Neno to zna. Zagorka je vjerovala njegovim pričama. I bila je prestrašena. Čak je to prestravljeno ispričala svojoj sestri Anji, koja se, naravno, povjerila svom mužu Dragi kao domaćinu i normalnom suprugu. I rekao je: “Hajde, trenutno nema hrabrosti za bilo što. Baš nakon Nove godine, najkasnije do Uskrsa, svi ćemo otići u Berlin. Do tada ćemo ga izbjegavati.” “Svaki put kad ga sretnem, reći ću mu da ne izmišljam priče o tome da sam ljut zbog nečega i da hoću nešto s njim raščistiti. Zagorka, nemoj mu davati razloge.” Kada je Dragan napustio sobu, sestra Anđa je nastavila priču na ženski način. Rekla je: “Zagorka, ti si još uvijek mlada i lijepa žena. Kada odemo u Berlin i kada pronađemo nove i dobre poslove zahvaljujući nogometnom klubu Union, kao što su nam obećali, budi sigurna da ćemo tebe i djecu odvesti s nama. I bit ćeš sretna tamo. Jer jako dobro znam da ima puno naših ljudi koji su samci. Dobro sustojeći jer vrijedno rade. I bit će više nego sretni da se ožene ženom iz svoje zemlje, a ti im sličiš, lijepa i plava. A ti si prava domaćica, znaš sve raditi. To je najvažnija stvar za njih. Jer kada imaju ženu iz svog kraja, osjećaju se bliže svojoj obitelji.” Naravno, nakon takvih priča sestre, Zagorka je dobila novu snagu i volju za životom. Vjerovala je da će dan odlaska u Berlin vrlo brzo doći. I bila je oduševljena kada je čula da mladi Adrian dolazi za Božić, ne da provede praznike u svojoj rodnoj zemlji i s roditeljima, već na poziv hrvatske nogometne reprezentacije. I osjećala je neku vrstu sigurnosti u toj dolasku. I kada je mladi Adrian stigao Zagorki 24. prosinca, oko 13 sati, njen je srce bilo veliko kao Afrika. Bila je oduševljena. Plakala je od sreće. Poljubila je svog bratića i rekla mu: “Adriane, tako si lijep i velik. Adrian, ti si pravi Bosanac.” I naravno, prije nego što je Adrian stigao, njegova majka Anđa i teta Zagorka poduzeli su sve korake kako bi pripremile pravi Božićni stol. Za tu večer i naravno sljedeći dan za Božić. Sve su dobro pripremili. Dragan, kao pravi domaćin, pripremio je dobro i pravo božićno pečenje, što znači pečenje. A žene su pripremile 20 vrsta božićnih kolača. I kada su sestre završile sve pripreme za hranu za sljedeći dan, naravno da su počele oblačiti sve članove kuće za odlazak u crkvu, kao što je običaj oko božićnih blagdana, kako bi dočekali Božić tamo. U međuvremenu, Adrian i Marin su se igrali u dnevnoj sobi. S Adrianom je bila i teta Andrea. I igrali su se s božićnim keksićima i grickalicama. I ona se smijala sama, dakle govorim o Marinu, 12 godina, i njenom sestranačinu Andrei. U tom trenutku odjekne pucanj. I na početku nisu shvatili što se zapravo događa. Razbijeno je staklo na prozoru, a domaćin Dragan pao je jecajući. I tada, dok su svi još uvijek u šoku gledali Dragana na podu, krvavog i ranjenog, koji sam nije znao što mu se dogodilo, Neno se pojavljuje na vratima obiteljske kuće Antunovića, naoružan do zuba. Izgledao je kao Rambo. Držao je automatsku pušku u rukama i oko struka je imao vojnički pojas. Imao je vojnički signalni pištolj umetnut kao futrolu koju je Neno prepravio kako bi ispaljivao lovne metke. Također je posjedovao dvije “žličice” granate. Kada je ušao, dok su ga svi zbunjeno gledali, odmah je pucao u svoju emotivnu partnericu Zagorku. Pucao joj je nekoliko puta. Pogodio ju je u prsa i vrat. I pala je na pod. I tada, dok je Neno još uvijek ciljao cijev prema svojem bivšem emotivnom partneru, Anja iznenađeno otvara vrata ostave s strahom i pomiče svog sina Adriana unutra i zatvara vrata. Okreće se i viče: “Gdje je Marin?” tražeći najmlađeg Marina. Naravno, u sobi je bila vika i plač. I njegov pogled susreo se s pogledom ubojice. Pogledao je Nena ravno u oči i rekao mu: “Molim te, nemoj nas ubiti.” Međutim, njene molitve nisu ni malo doprle do uma tog ludog čovjeka. Ne znam jesu li ti potresi iz rata bili uzrok svega? Ili jednostavno nije čuo ništa zbog adrenalina i želje za ubijanjem? Jednostavno se okrenuo i uperio cijev u prsa nesretne Anje i pucao joj nekoliko puta. Pala je mrtva na mjestu. I glava joj je pala na ulaz u tu ostavu, zapravo kako se tamo naziva ostava. Vrata ostave otvorio je mladi Adrian. Izašao je, odmah kleknuo pored svoje mrtve majke, podigao joj glavu i tada je ispustila posljednji dah. To je bila prava scena iz filma koju, mogu slobodno reći, rijetko viđamo na filmskom platnu. I sada, u tom trenutku, Adrian, držeći svoju mrtvu majku u naručju, podiže pogled i njegove oči susreću se s pogledom ubojice. Gleda Nena ravno u oči. I sada, u tom trenutku, Neno se dvoumi hoće li pucati u Adriana ili ne. I dok se pita treba li podići pušku i ubiti mladića, čuje glasove i shvaća da je Dragan još uvijek živ i da, iako teško ranjen, nekako pokušava ustati i zaštititi svoju obitelj. Neno odlazi, prilazi mu i puca mu nekoliko puta u glavu i leđa. Ubija nesretnog domaćina Dragana Antunovića. I kada je ubio nesretnog Dragana, vraća se, prolazi pokraj mrtve Anje i nesretnog Andriana, prilazi tijelu svoje bivše emotivne partnerice Zagorke i viče naglas: “Volis me sada? Mene sada? A čuješ li me?” Zatim, dok je vikao, nije primijetio da je desetogodišnja djevojčica Zagorka, jednostavno izašla iz kuće trčeći. Malo zaplakana i zbunjena, uplašena Andrea trči u susjednu kuću i samo ponavlja: “Moja mama je mrtva. Moju majku je ubio moj susjed Neno. Moja mama je mrtva.” Susjed je već čuo pucnjeve. Podiže telefon i poziva policiju. A u međuvremenu, lud Neno nogom otvara vrata kupaonice, ulazi unutra i puca jedan rafal u plinski bojler. Vjerojatno je mislio da će sve eksplodirati sada. Pretpostavljam da je planirao završiti svoj život na taj način. Srećom, nije bilo eksplozije. Zatim ovaj luđak izvlači “žličicu” granate iz svog pojasa, skida čep i stavlja je pod bojler. Izlazi iz kupaonice i čuje se strašna detonacija. Bomba je eksplodirala, ali ni tada nije uništila bojler. Jer Neno, čak i ako je branitelj, vjerojatno ne zna da su takve bombe usmjerene. Upravo ta bomba M57, nazvana kaišikara, nije ofenzivna, već obrambena samonavođena bomba. Snaga njene eksplozije vjerojatno je usmjerena prema tlu i bojler na sreću nije bio oštećen od detonacije. A onda je razočarani Neno, budući da ovaj put nije bilo eksplozije koja bi uništila cijelu kuću, izvadio drugu bombu iz svog pojasa, uklonio čep i bacio je u dnevnu sobu gdje su još uvijek bili mladi Adrian i mali Marin. Srećom, ni ta bomba nije eksplodirala. A onda je Neno, razočaran, izvadio signalni pištolj iz svog pojasa i izvršio samoubojstvo pred iznenađenom i prestrašenom djecom. Pao je mrtav. Ali u tom trenutku, djeca su bila uplašena, kao što je sam Marin kasnije rekao, nije mogao vjerovati je li zaista mrtav ili se samo pravi da jest? Djete po djete. Što se dogodilo tog dana, svi su možda pomislili da je sada smislio zamku da bi ustali i ponovno zapucali na njih. Međutim, brzo su se začuli zvukovi policijskih sirena i hitnih vozila. Policija je došla, provela istragu. Utvrđeno je da se dogodio masakr u kući u kojem su ubijene tri osobe, zapravo dvije žene i jedan muškarac. I da je ubojica počinio samoubojstvo kao četvrta žrtva. Djeca su ostala neozlijeđena, osim što su naravno bila šokirana, prestrašena i naravno tužna zbog smrti svojih najbližih. Adriana su pronašli kako drži glavu svoje mrtve majke na koljenima. Policija je provela istragu. Javnost je bila zgrožena i šokirana onim što se dogodilo dan prije Božića oko 18 sati u selu Kalinovica. O tome se dugo pričalo. I naravno, ovaj slučaj ne smije biti zaboravljen. Žrtve Antunović i Zagorka Jurić su sahranjene nekoliko dana kasnije na Markovom polju. To su bile tužne pogrebne svečanosti. Cijela obitelj je došla. Iste su se pokopale. Istog dana su Antunovići, bračni par Dragan i Anđa, pokopani. A pogreb njihove sestre, odnosno križ, Zagorke Jurić, održan je odmah. Antunovići su pokopani u obiteljskoj grobnici. A Zagorka Jurić je pokopana odmah pored njih. Gotovo cijela regija je došla ispratiti ih na drugi svijet. Svi su plakali. I ti su pogrebi bili vrlo, vrlo tužni jer su sahranjene tri mlade osobe koje su monstruozno ubijene na najljepšem kršćanskom blagdanu. Osim toga, svi su promatrali kako mali i mladi ljudi pozdravljaju svoje roditelje. Antunović su iza sebe ostavili troje djece: njihova kći Michelle, koja je došla iz Berlina na pogreb čim je saznala za taj strašan događaj, mladi Adrian, sedamnaestogodišnji obećavajući nogometaš, i Marin, koji je tada imao 12 godina. Marin je plakao držeći brata za ruku, koji također drži zagrljenu teta Andreu. Do njih je stajala i sestra Ivana, 21 godina, koja je došla iz Dalmacije da bi se oprostila od svojih najbližih. To je bio užasan prizor. I svi su divili mladom Adrianu, koji je utješio i poljubio svakoga. I rekao je da moraju biti hrabri jer život je još pred njima. I govorio je da će ih sve odvesti u Berlin kada se navikne na klub u kojem igra. I poljubio je sestru svoje tete jer je stvarno došao zaposlenik iz Centra za socijalnu skrb tog dana. I obitelj je rekla da žele brinuti o maloj Andrei i da ne želi ići u udomiteljsku obitelj, a kamoli u dom za napuštenu djecu. Na taj način, na neki način, to dijete osjećalo je da još više pripada zajednici koja se zove obitelj, odnosno obitelji koja je ostala i trebala ostati najveće utočište Balkana. Taj događaj, kao što sam rekao, potresao je cijelu regiju. Ne samo zato što se dogodio na Božić. Ne smije se zaboraviti jer smrt je došla iz susjedstva, iz najbliže blizine. I to bi trebala biti lekcija za sve žene: kada prekinete emotivnu vezu, bilo zbog razvoda ili, Bože sačuvaj, smrti vašeg supruga, pričekajte barem dvije godine prije nego se upustite u ozbiljnu emotivnu vezu. Ne biste trebali skačati glavom u jabuke. Radi Božjeg, Zagorka je imala 41 godinu. Trebala je odmah procijeniti je li taj čovjek Nenad Popović stvarno prilika za nju ili ne? On je iz njenog susjedstva. Trebala ga je dobro poznavati. A ulaskom u tu vezu trebala je pažljivo razmotriti što dobiva i što gubi? Hoće li biti zaštićena ili, Bože sačuvaj, prijetnja od ruke tog čovjeka? Jer prije svega, muškarac ne bi trebao samo hraniti, već i štititi svoju obitelj. A ona se ponašala kao lavica bez zaštite u Africi. I da je već gledala Survival, trebala je znati da lav iz suparničke čopora obično napada i ubija kraljice iz čopora svog protivnika. I Neno se ponašao upravo tako. U jednom trenutku se pretvarao da je dobar čovjek, a onda je odabrao Božić da počini taj zločin. I zašto je odabrao Božić? Znao je da su svi tog dana u 18 sati bili prisutni u toj kući. I sve je krivio Antunoviće jer utječu na Zagorku da ga ostavi, jer očito nije za nju. A posebno je mrzio Adriana. Jer ako uspije u nogometu, a posebno ako je mladi obećavajući nogometaš o kojem se puno očekivalo, bio je uvjeren u ono što je čuo na vijestima iz sela da će Adrian povesti svoju obitelj, ali i tetu sa svojom djecom, u Berlin. I odlučio se osvetiti svima. Neno se smatrao velikim vjernikom i velikim domoljubom. Međut