Dragi prijatelji, večeras ćemo raspravljati o slučaju koji se dogodio 2006. godine u gradu Kalinovica, blizu Samobora, u Republici Hrvatskoj. Nalazi se samo oko 30 km udaljen od centra Zagreba. Ovo je događaj koji je potresao javnost cijele Hrvatske i, bogme, regije. I ovaj događaj je dugo zapisan i ne smije se zaboraviti. U stvari, sve je počelo kada je, na Badnju večer, 24. prosinca 2006., Adrian Antunović, sedamnaestogodišnjak, utrčao u sobu svog susjeda i rekao mu: “Susjede, molim te, nazovi 911 i policiju. Dogodio se stravičan pokolj u mojoj obitelji.” Naravno, susjed je odmah pozvao policiju i rekao im da se nešto strašno dogodilo u kući Antunović. A tko su Antunovići? Obična obitelj iz Zapadne Bosne, točnije iz okolice grada Jajca. Njihov domaćin i glava obitelji je Dragan Antunović, 46 godina. Ima suprugu Anđu Antunović, koja ima 43 godine. I oboje imaju troje djece. Najstarija Michelle tada je imala 21 godinu, srednji Adrian. Adrian je rođen u Jajcu 1989. godine. A najmlađi Marin ima 12 godina. Naravno, nakon ratnih događaja na prostoru bivše Jugoslavije, obitelj Antunović se preselila u okolicu Samobora, točnije u grad Kalinovicu. I tamo su počeli živjeti. Budući da se rat nije smirio tako brzo, obitelj Antunović je ostala i živjela u Berlinu gotovo 13 godina. Adrian je tamo počeo trenirati za poznati klub koji je iznjedrio velike talente u nogometu. Smatran je obećavajućim dječakom. Obitelj Antunović bila je posebno ponosna na njega, a naravno najponosniji je bio otac Dragan. Taj berlinski klub zove se FC Union Berlin. U tom klubu rođeni su mnogi poznati njemački nogometaši, odnosno igrači Bundeslige. I naravno, ne samo Antunovići, već i cijela regija bila je ponosna na malog Adrijana, koji je smatran jednim od najvećih talenata nogometa tog vremena. Naravno, svi su zajedno išli, Dragan i njegova supruga Anđa, kao i djeca. Najmlađi Marin, koji je imao 12 godina, rođen je u Berlinu. U to vrijeme, obitelj Antunović živjela je između Njemačke i Hrvatske. I oko sredine 2006. godine, Dragan Antunović stiže u Kalinovicu sa svojom obitelji. Odlučili su se dugo zadržati. A njihov sin Adrian, koji igra za Union Berlin, ostaje u Berlinu. A njihova starija kći, koja ima 21 godinu, također tamo živi. Tamo je radila i živjela zajedno sa svojim bratom. Dragan sam nije planirao ostati dugo. Htio je obaviti neke poslove oko kuće, neke papire koje su svi trebali. I da se svi zajedno vrate u Berlin. Jer su se nadali da će u Berlinu pronaći bolji posao zahvaljujući FC Union Berlin, što će svakako biti slučaj. Jer je Adrian u to vrijeme bio smatran najvećim talentom tog kluba. I baš u tom trenutku, početkom prosinca 2006., dobio je poziv za juniorsku reprezentaciju Hrvatske kako bi počeo pripreme s juniorskom reprezentacijom početkom siječnja, točnije 3. siječnja. I naravno, otac Dragan je bio jako ponosan na to. Jedva je čekao trenutak kada će njegov Adrian krenuti na pripreme za hrvatsku juniorsku reprezentaciju. I bio je oduševljen. Odlučio je organizirati veliku proslavu dočeka Nove godine jer je od nje očekivao mnogo u nadolazećoj 2007. godini. I želio je okupiti što više članova svoje obitelji Antunović za doček Nove godine. I veselo je proslaviti s njima i obavijestiti ih da će njegov sin otići za tri dana na pripreme s hrvatskom reprezentacijom. I naravno, supruga Anđa ga je podržala u tome. Bila je sretna. No, u to vrijeme, Zagorka Jurić, sestra Anđe, koja je imala 41 godinu, također je živjela u njihovoj kući. Zagorka Jurić udala se za gospodina Jurića i imala je dvije kćeri, stariju Ivanu, koja ima 21 godinu i živi i radi u Dalmaciji, i mlađu Andreu, koja ima 10 godina. Nažalost, u proljeće 2006. Zagorka je postala udovica. Njen suprug, gospodin Jurić, preminuo je. I obično u selu, kada je mlada žena postala udovica, postaje predmet interesa tih neženja, dakle Lola i Bekri, koji nisu oženjeni. I naravno, neki oženjeni ljudi. Nažalost, Zagorka je odabrala Nenada Popovića, Nene, kao emocionalnog partnera. On ju je udvarao dolaskom i pomažući joj u nekim muškim zadacima, kao što je rezanje i cepanje drva, popravak nečega u kući. I budući da joj je očito nedostajala muška ruka za brigu o domaćinstvu, prihvatila je njegovo udvaranje. I taj ljetni 2006. započinje njihova emotivna veza. Nenad Popović, poznat kao Neno, tada ima 35 godina, bivši je veteran hrvatskog rata. Čak je bio ranjen tijekom rata. Navodno ga je ozlijedila granata. Također je izgubio sluh na lijevom uhu. Inače, prije rata, Neno je radio za svog rođaka. A nakon rata nije ništa radio. Dobivao je određenu socijalnu pomoć. I imao je neki prihod koji su dobivali hrvatski branitelji. Neno je ušao u vezu s Zagorkom pun emocija, kao da nikada prije nije imao djevojku. Zaljubio se u Zagorku kao pravi tinejdžer. I tako se ponašao. Na početku je bio ljubazan prema Andrei. Ona je to primijetila. Jer na početku je jako patila zbog svog oca. A onda je smatrala da je ovaj mladi čovjek zapravo “dobra duša” kako ga je procijenila kao dijete. Zapravo, nije ga mogla drugačije ocijeniti jer je bio ljubazan prema njoj i prije, jer je živio u susjedstvu. Sada joj je počeo kupovati čokolade, razgovarati s njom kao što to čini u školi, itd. Međutim, njegovo se ponašanje odjednom promijenilo tog ljeta, vjerojatno zbog prevelike ljubomore koju je osjećao otkako je bio u vezi s Zagorkom. Počeo je maltretirati tu ženu, vjerojatno zato što je čuo razne priče na seljačkim zabavama o tome kako mnogi potencijalni “udovci lovači” imaju Zagorku kao cilj. Morao je postati vrlo ljubomoran. I vjerovao je svakoj priči iz sela. Zagorki je to stvaralo velike probleme. Nije čak birao ni mjesto ni vrijeme kada će napraviti scenu ili incident ljubomore. Uopće ga nije zanimalo to što je majka, što ima dvoje djece i što bi mogla biti udovica hrvatskog branitelja. I nije shvaćao svoje obveze. Vjerovao je da bi se trebala posvetiti samo njemu. I sada, ako se slavi neki vjerski praznik na dvorištu crkve i Zagorka je tamo s društvom, malo opuštenija, razgovarajući, smijući se ili… Jednostavno se ponašajući sretno kao što bi osoba trebala biti na prazniku. Nakon svega, i njenja najmlađa kći Andrea bila je članica kulturno-umjetničkog društva. Često je nastupala na tim proslavama. I Zagorka, kao i sve ostale majke čija djeca igraju u folkloru, promatraju svog djeteta i ostalu djecu. I ponašala se kao svaka druga majka. A onda komentiraju kako je mala curica počešljana, kako ima lijepe pletenice, kako joj je majka kupila nove lakirane cipelice, kako je sve kako treba. I svi su bili sretni i uzbuđeni. I tada, Neno iznenada ulazi bijesan jer je vidio svog emocionalnog partnera kako se smije s drugim ženama. I odmah postaje paranoičan da pričaju o ljubavnoj priči, da se međusobno započinju ljubavnom vezom, prijateljstvom. I onda trči, uhvati je za kosu i povuče je na stranu. I svi su bili šokirani. I izvrijeđao ju je pred svima. Vrijeđao me grubim riječima. A na jednoj svečanosti kruha, kako se popularno kaže u tom kraju, tako se zapravo zove proslava. Dok je nastup bio u tijeku, zamislite, izvadi nož i prisloni ga na Zagorkin vrat. Naravno, netko je pozvao policiju. Neno je također dobio prijavu, kaznenu prijavu policiji zbog takvog nasilnog ponašanja. Zagorka je bila prestrašena i prestravljena do kraja dana zbog njegovog ponašanja. Pokušala je smiriti situaciju. Protiv njega nije podignuta nikakva kaznena prijava. Čak nije ni željela sudjelovati u gonjenju protiv njega. No, policija je automatski podnijela izvješće jer je narušio javni red i mir. I na kraju je napao Zagorku nožem. A Andrea je sve to promatrala. I kako je kasnije rekla svojim prijateljima, od tog trenutka je smrzla strica Nenu. Smrzla ga je toliko da više nije htjela primati čokolade od njega. Simpatizirala mu je, kako je to sama rekla. Kuhala ga je jer je imala dojam da je bio ljubazan prema njenoj majci, Zagorki. I bila je sretna kada joj je kupio “slatko srce” ili čokoladu. Međutim, nakon tog incidenta, kada je vidjela da Neno stavlja nož na Zagorkin vrat. I kada je Andrea vidjela suze na majčinom licu, nije mogla izbaciti tu scenu iz glave. I zamrzila je toga čovjeka. I rekla je svojoj majci: “Mama, moraš ostaviti tog čovjeka jer će sigurno na kraju tebe ubiti.” Naravno, mala Andrea nije znala da je mjesec dana kasnije Neno čekao Zagorku dok se vraćala iz dućana i pozvao je u svoj automobil. Vozio ju je izvan sela do gaja i privezao je za volan. A onda ju je tukao dok nije izgubila svijest kako bi priznala da ima ljubavnika. Naravno, sirota žena, što bi trebala priznati kada nema ljubavnika. I sada ne razumijem zašto Zagorka nije odmah otišla u hitnu pomoć i nije prijavila da ju je njen emocionalni partner Nenad Popović, poznat i kao Neno, tukao. I onda bi normalno, hitne službe naravno zvale policiju. I trebali su privesti Nena i vjerojatno pretražiti njegovu kuću. Međutim, pretpostavljam da ju je Neno prijetio da će ubiti njene kćeri, ne samo malu Andreu već i stariju Ivanu. Rekao joj je na isti način: “Znam vrlo dobro gdje ona živi na obali i pronaći ću je. I ona će ti platiti ceh.” Možete samo zamisliti što je Zagorka osjećala u tom trenutku i što je mislila. Naravno, ratni sjećanja nisu joj napustila glavu. Znala je da je sudjelovao u ratu. I znala je vrlo dobro da ima oružje. Čak joj je i Neno, kako bi je prestrašio, ispričao strašne priče koje je navodno radio u “Rambo stilu” tijekom rata. Jesu li to istinite priče ili nije, samo Neno je znao. Zagorka je vjerovala u njegove priče. I bila je prestrašena. Čak je pričala o tome sa strahom svojoj sestri Anji, koja se, naravno, povjerila svom suprugu Dragi kao domaćinu i normalnom suprugu. I rekao je: “Hajde, on nema hrabrosti učiniti ništa za sada. Baš nakon Nove godine, najkasnije do Uskrsa, svi ćemo ići u Berlin. Do tada ćemo ga poštivati.” “Svaki put kad ga sretnem, reći ću mu da neću izmišljati priču o tome da sam ljut zbog nečega i da želim to razjasniti s njim. Ti Zagorka, nemoj mu davati razloge. Kad idemo u Berlin, pronaći ćemo ti posao tamo.” Naravno, kada je Dragan napustio sobu, sestra Anđa nastavila je priču na ženski način. Rekla je: “Zagorka, još si mlada i lijepa žena. Kada odemo u Berlin i kada pronađemo nove i dobre poslove zahvaljujući Union Berlin klubu, kao što su nam obećali, budite sigurni da ćemo vas i djecu sve povesti s nama. I bit ćete sretni tamo. Jer vrlo dobro znam da ima mnogo naših ljudi koji su neženje. Dobro stoje jer naporno rade. I bit će više nego sretni da se ožene ženom iz svoje zemlje, a ti im sličiš, lijepa plavuša. A ti si prava domaćica, znaš raditi sve. To je za njih najvažnija stvar. Jer kad imaju ženu iz svog kraja, osjećaju se bliže obitelji. Naravno, nakon takvih priča njenje sestre, Zagorka je dobila novu snagu i volju za životom. Vjerovala je da će dan polaska za Berlin brzo doći. I bila je oduševljena kada je saznala da mladi Adrian dolazi za Božić, ne da provede praznike u svom rodnom kraju i s roditeljima, već na poziv hrvatske nogometne reprezentacije. I osjećala je određenu sigurnost i sigurnost u toj dolasku. I kada je mladi Adrian stigao kod Zagorke 24. prosinca oko 13 sati, bilo joj je srce veliko kao Afrika. I bila je oduševljena. Plakala je od sreće. Poljubila je svoju rođakinju i rekla joj: “Adriane, tako si lijep i velik. Adrian, ti si pravi Bosanac. I naravno, prije nego što je Adrian stigao, majka Anđa i tetka Zagorka poduzele su sve mjere kako bi pripremile pravi božićni stol, onaj koji će biti za Badnjak i naravno sutradan za Božić. Sve su dobro pripremile. Dragan, kao pravi domaćin, pripremio je dobro i pravo božićno pečenje, tj. pečenicu. A žene su pripremile 20 vrsta božićnih kolača. I kada su sestre završile sve pripreme za sutradanu hranu, počelo je, naravno, oblačenje svih članova kuće za odlazak u crkvu, kako je to običaj za vrijeme božićnih praznika, da bi dočekali Božić tamo. Nakon toga, slijedi Božićna večera, uz kolače i grickalice, i ona se smije sama sebi, pa govorim o Marinu, koji ima 12 godina, i njegovoj tetki Andriji. U tom trenutku odjekne pucanj. I na početku nisu shvatili što se zapravo događa. Prozor na prozoru je razbijen, a domaćin Dragan pada uz jauk. I tada, dok su svi još uvijek zapanjeni gledali Dragana na podu, krvavog i ranjenog, koji sam nije znao što mu se dogodilo, Neno se pojavljuje na vratima kuće Antunovića, naoružan do zuba. Izgledao je kao Rambo. Držao je automatsku pušku u rukama i oko struka je imao vojnički remen. A u futroli je imao vojnički signalni pištolj koji je modificirao tako da ispaljuje streljivo lovačkih čahura. Također je posjedovao dvije plinske granate. Kada je ušao, dok su ga svi zapanjeno gledali, odmah je pucao u svoju emocionalnu partnericu Zagorku. Upucao ju je nekoliko puta. Pogođena je u prsa i vrat. I pala je na pod. I tada, dok Neno još uvijek drži cijev usmjerenu prema svom bivšem emocionalnom partneru, Anja iznenađeno otvara vrata ostave i uplašeno gura svog sina Adriana unutra i zatvara vrata. On se okreće i viče: “Gdje je Marin?” tražeći mlađeg Marina. Naravno, u sobi su bili vrisak i plač. I njegov pogled susreo se s pogledom ubojice. Pogledao je Nena ravno u oči i rekao mu: “Molim te, nemoj nas ubiti.” Međutim, njene molbe uopće nisu doprle do uma tog ludaka. Ne znam jesu li to posljedice rata bile uzrok svega ovoga? Ili jednostavno nije ništa čuo zbog adrenalina i želje za ubijanjem? Jednostavno je okrenuo cijev prema prsima nesretne Anje i ispalio joj nekoliko hitaca. Pala je mrtva na mjestu. A njena je glava pala na ulaz u tu ostavu, zapravo kako se tamo kaže ostava. Vrata ostave otvorio je mladi Adrian. Izišao je, odmah kleknuo pored svoje mrtve majke, podigao joj glavu i tada je ispustila zadnji dah. To je bila prava scena iz filma koja se, mogu slobodno reći, rijetko viđa na filmskom platnu. I sada, u tom trenutku, dok Adrian drži svoju mrtvu majku u naručju, podiže glavu i njegove oči susreću se s pogledom ubojice. Gleda Nena ravno u oči. I sada, u tom trenutku, Neno oklijeva da li da puca u Adriana ili ne. I dok razmišlja treba li podići svoju pušku i ubiti mladića, čuje glasove i shvaća da je Dragan još uvijek živ i da, iako teško ranjen, na neki način pokušava ustati i zaštititi svoju obitelj. Neno odlazi, prilazi mu i puca mu nekoliko puta u glavu i leđa. Ubija nesretnog gosta Dragan Antunović. A kada je ubio nesretnog Dragana, vraća se, prolazi pored mrtve Anje i mrtvog Adriana, prilazi tijelu svog pokojnog emocionalnog partnera Zagorke i vikne naglas: “Volis me sada? Mene sada? A čuješ me?” Tada, dok je vrištao, nije primijetio da je desetogodišnja djevojčica Zagorka upravo izašla iz kuće trčeći. Malo plačući i zbunjena, uplašena Andrea trči u kuću susjeda i jednostavno ponavlja: “Mama je mrtva. Mama je mrtva. Susjed Neno je ubio.” Susjed je već čuo pucnjeve. Podiže telefon i zove policiju. A za to vrijeme, ludak Neno nogom otvara vrata kupaonice, ulazi unutra i puca jedan rafal u plinski bojler. Vjerojatno je mislio da će sada sve eksplodirati. Pretpostavljam da je planirao na taj način završiti svoj život. Srećom, nije bilo eksplozije. A onda taj ludak izvlači granatu iz svog pojasa, izvadi osigurač i stavi je pod plinski bojler. Izlazi iz kupaonice i čuje se strašna detonacija. Bomba je eksplodirala, ali nije eksplodirala ni plinski bojler. Jer Neno, iako je veterinar, očito ne zna da su takve bombe usmjerene. Baš ta bomba M57, nazvana kašikara, nije ofenzivna, već defenzivna samonavođena bomba. Snaga njene eksplozije vjerojatno se usmjerila prema tlom, a plinski bojler srećom nije bio oštećen eksplozijom. A onda razočarani Neno, budući da ovaj put nije bilo eksplozije koja bi uništila cijelu kuću, skida drugu bombu sa svog pojasa, vadi osigurač i baca je u dnevnu sobu gdje su još mladi Adrian i mali Marin. Srećom, ta bomba nije eksplodirala. A onda Neno, razočaran, izvlači signalni pištolj iz svog pojasa i izvršava samoubojstvo pred iznenađenom i prestrašenom djecom. Padne. Ali u tom trenutku djeca su bila uplašena, kao što je sam Marin rekao kasnije, nisu mogli vjerovati je li stvarno mrtav ili samo glumi. Dijete po dijete. Ono što se tog dana dogodilo, svi su možda pomislili da je sada namjestio zamku da se podignu i opet počnu pucati na njih. Međutim, brzo su se začule sirene policije i hitne pomoći. Policija je došla, provela istragu. Utvrđeno je da se u kući dogodio pokolj u kojem su ubijene tri osobe, zapravo dvije žene i jedan muškarac. I da je ubojica počinio samoubojstvo kao četvrta žrtva. Djeca su ostala netaknuta, osim što su, naravno, bila šokirana, prestrašena i naravno tužna zbog smrti svojih najbližih. Pronađen je Adrian, držeći glavu svoje mrtve majke na svojim koljenima. Policija je provela istragu. Javnost je bila zgrožena i šokirana onim što se dogodilo na Badnjak oko 18 sati u selu Kalinovica. I o tome se dugo pričalo. I naravno, ova priča ne smije biti zaboravljena. Žrtve Antunović i Zagorka Jurić pokopane su nekoliko dana kasnije na Markovom polju. To su bile tužne sprovode. Sva obitelj je došla. Istog dana su Antunovići, bračni par Dragan i Anđa, pokopani. A sprovodi njihove sestre, odnosno križa Zagorke Jurić, održani su odmah. Antunovići su pokopani u obiteljsku grobnicu. A Zagorka Jurić je pokopana tik do njih. Gotovo cijela regija došla ih je ispratiti u drugi svijet. Svi su plakali. I ti su sprovodi bili vrlo, vrlo tužni jer su pokopana troje mladih koji su bili monstruozno ubijeni na najljepšem kršćanskom blagdanu. Osim toga, svi su gledali kako mala i mlada djeca pozdravljaju svoje roditelje. Antunovići su ostavili troje djece: svoju kći Michelle, koja je došla iz Berlina na sprovod čim je saznala za taj strašan događaj, mladog Adriana, sedamnaestogodišnjeg talentiranog nogometaša, i Marina, koji je imao tada 12 godina. Marin je plakao držeći ruku svog brata koji je također držao svoju tetku Andreu u naručju. Pored njih je bila i sestra Ivana, koja ima 21 godinu, a došla je iz Dalmacije da pruži podršku svojim najbližima. To je bio zastrašujući prizor. I svi su se divili mladom Adrianu, koji je tješio i ljubio sve prisutne. I govorio je da moraju biti hrabri jer život još uvijek predstoji. I govorio je da će ih sve odvesti u Berlin kada se navikne na klub u kojem igra. I poljubio je svoju tetkinju jer je stvarno došao službenik iz Centra za socijalni rad tog dana. I obitelj je izjavila da žele brinuti o maloj Andriji i da je ne bi trebalo stavljati u udomiteljsku obitelj, a kamoli u dom za napuštenu djecu. Na taj način, na neki način, to dijete osjećalo se kao da pripada zajednici koja se zove obitelj, zapravo obitelji koja je ostala i morala ostati najveći utočište Balkana. Ovaj događaj, kao što sam rekao, potresao je cijelu regiju. Ne samo zato što se dogodio na Božić. Ne smije se zaboraviti jer je smrt došla iz neposrednog i najbližeg susjedstva. I to treba biti lekcija za sve žene: kada završite emocionalnu vezu, bilo zbog razvoda ili, Bože sačuvaj, zbog smrti supruga, pričekajte barem dvije godine prije nego se upustite u ozbiljnu emotivnu vezu. Ne biste trebali skakati s jednog na drugo. Radi ljubavi prema Bogu, Zagorka je imala 41 godinu. Trebala je odmah procijeniti je li taj čovjek Neno Popović zapravo prilika za nju ili ne? On je iz njenog susjedstva. Trebala ga je dobro poznavati. I ulaskom u tu vezu trebala je pažljivo razmisliti što dobiva i što gubi? Hoće li biti zaštićena ili, Bože sačuvaj, ugrožena rukom tog čovjeka? Jer prije svega, muškarac bi trebao biti ne samo hranitelj već i zaštitnik svoje obitelji. A ona se ponašala kao nezaštićena lavica u Africi. I da je već gledala “Survival”, trebala bi znati da lav iz suparničkog čopora obično napada i ubija lavice svog rivala. I Neno se ponašao upravo tako. U jednom trenutku pretvarao se da je dobar čovjek, a zatim je odabrao Božić kao dan kada će počiniti taj zločin. A zašto je odabrao Božić? Znao je da su svi tog dana u 18 sati bili prisutni u toj kući. I okrivio je cijelu obitelj Antunović što vrše utjecaj na Zagorku da ga napusti, jer očito nije za nju. A osobito je mrzio Adriana. Jer ako uspije u nogometu, a posebno ako je mladi talentirani nogometaš od kojeg se puno očekuje, bio je uvjeren u ono što je čuo na seljačkim vijestima da će Adrian odvesti ne samo svoju obitelj već i tetku sa svojom djecom u Berlin. I odlučio se osvetiti svima. Neno se smatrao velikim vjernikom i velikim domoljubom. Međutim,